Život u sjeni nasilja: Priča Arnele iz Mostara
„Nije to došlo preko noći. Nije to bilo – oženio me pa mi šamar opalio. To je trajalo godinama“, započinje svoju potresnu priču o proživljenom obiteljskom nasilju Arnela iz Mostara. Njena priča, koja se može činiti izuzetnom, zapravo je slična mnogim drugim sudbinama žena koje su se suočile s nasiljem u obitelji. Arnela želi da njena iskustva postanu svjetlo upozorenja za druge žene kako bi se mogle zaštititi od sličnih situacija. Njena hrabrost da progovori o vlastitim bolnim iskustvima može poslužiti kao inspiracija za mnoge koje se još uvijek bore sa svojim zlostavljačima.
Arnela je, poput mnogih žrtava, prošla kroz tipičan obrazac zlostavljanja. Upoznala je šarmantnog muškarca, zaljubila se, a nakon godinu dana veze stupili su u brak. Isprva su sve izgledalo savršeno, no ubrzo je postalo jasno da su njegovi izrazi ljubavi, poput „volim te“, skrivali dublje i mračnije značenje. Manipulacija i kontrola postali su dio svakodnevice, a nasilje se s vremenom postepeno pretvorilo iz verbalnog i psihičkog u fizičko. „Sve je to trajalo 17 godina, toliko sam se napatila“, priznaje Arnela, dodajući kako je otkrila da je bivši suprug cijelo vrijeme braka varao. Ova spoznaja dodatno je pogoršala njeno emocionalno stanje, čineći je još ranjivijom i nesigurnijom. Godine agonije rezultirale su nizom psiholoških problema, uključujući anksioznost i depresiju.
Nakon vjenčanja, Arnela se preselila u Norvešku, gdje je tražila sigurnost nakon traumatičnih iskustava iz Mostara. „Norveška je za mene predstavljala spas, ali moj suprug se nije mogao prilagoditi. Njegova depresija i izolacija postali su sve gori, što je utjecalo i na mene“, prisjeća se. Njegova želja za povratkom u Mostar postala je stvarnost 2019. godine, no to je označilo početak pravih problema. Arnela opisuje kako je njegov povratak samo pogoršao situaciju, dovevši do ozbiljnog fizičkog nasilja koje je kulminiralo trenutkom kada joj je slomio nos. „Ponekad se pitam da li bi moji prijatelji iz Norveške ikada mogli razumjeti kroz šta sam prolazila. Za njih, nasilje je nešto što se vidi u filmovima, a ne u stvarnom životu,” dodaje Arnela sa suzama u očima.
U Mostaru, Arnela se suočila s najgorim noćnim morama svog života. „4. lipnja 2021. godine, došao je kući pijan i započeo verbalno zlostavljanje. Kada sam pokušala pobjeći u sobu, ušao je za mnom. Ispod ruku mu je bila naša osmogodišnja kći koja je sve to posmatrala. Na kraju, završila sam s lomom nosa i obilnom krvlju“, prepričava. Ovaj incident predstavljao je prekid tačke, trenutak kada je Arnela shvatila da više ne može živjeti u strahu. Nakon tog strašnog incidenta, Arnela je pozvala policiju, koja je privela njenog supruga, no to nije značilo kraj njenih muka. Umjesto zaštite, Arnela se suočila s birokratskim mukama i ignorisanjem institucija koje su trebale da je štite. „Sjećam se da sam se osjećala kao da sam izgubila svaku podršku; kao da sam sama u ovom besmislenom i opasnom svijetu“, prisjeća se Arnela.
Jedan od najšokantnijih dijelova njene priče je reakcija nadležnih institucija. Iako je redovno prijavljivala prijetnje i nasilje, Arnela je često naišla na zid ignorancije. Čak i nakon što je njen suprug dobio presudu za fizičko nasilje, prijetnje su se nastavile. „Policija mi nije pružila potrebnu zaštitu i osjećala sam se bespomoćno“, izjavila je. Ništa od toga nije je moglo pripremiti za osjećaj bespomoćnosti koji je doživjela kada su njene molbe od strane nadležnih institucija odbijene. Unatoč svemu, Arnela se nije predavala. Upornost joj je donijela konačno oslobođenje kada se odlučila na povratak u Norvešku, gdje je konačno dobila potrebnu zaštitu i podršku. „Konačno sam osjetila kako je to biti bezbjedna. U tom trenutku, shvatila sam da sam učinila pravu stvar“, naglašava ona.
U Norveškoj su Arnela i njena djeca dobili pravnu, zdravstvenu i socijalnu pomoć, što je značilo novi početak za njih. „Znala sam da samo ovdje mogu biti sigurni od moga bivšeg supruga. Djeca su bila radosna što se vraćaju na mjesto gdje mogu slobodno disati“, dodaje Arnela. Prijave za zabranu prilaska bivšeg supruga konačno su bile usvojene, dok su u Bosni i Hercegovini njene molbe bile ignorisane. „Kada sam se vratila u Norvešku, osjećala sam se kao da ponovo učim živjeti. Svaki osmijeh moje djece značio je više od svega“, priznaje Arnela. No, iako su pronašli sigurnost, trauma i strah koji su ih pratili ostali su duboko urezani u njihovim srcima. „I danas, nakon svih ovih godina, noćne more me često obilaze“, dodaje ona, ističući psihološke posljedice koje su ostale nakon godina zlostavljanja.
Na kraju, Arnela naglašava koliko je važno imati podršku zajednice i institucija u borbi protiv obiteljskog nasilja. Njena priča nije samo priča o preživljavanju, već i poziv na buđenje za društvo. „Žene u Bosni i Hercegovini zaslužuju zaštitu i podršku. Ne možemo više šutjeti o ovome. Naša djeca zaslužuju bolje sutra“, poručuje Arnela, nadajući se da će njen glas doprijeti do onih koji mogu donijeti promjene. Ona poziva sve žene koje su preživjele nasilje da progovore o svojim iskustvima, jer je pravda moguća, ali samo ako se glasovi onih koji su pretrpjeli nasilje čuju. „Jedna žena možda neće uspjeti sama, ali zajedno možemo stvoriti promjenu“, poručuje ona sa nadom u očima.
